Vrste gorenja prema količini zraka koji sudjeluje u procesu gorenja
Potpuno gorenje - nastaje kad tvar ima dostatnu količinu kisika potrebnog da goruča tvar potpuno oksidira, tj. da se spoji s kisikom ili, drugim riječima, da potpuno izgori. Produkti takvog gorenja su potpuno sasićeni kisikom i više se ne mogu s njim spajati, odnosno ne mogu gorjeti. Kada organska tvar potpuno gori najčešći produkti su uglavnom ugljični dioksid i vodena para. Potpunim gorenjem nastaje malo dima.
Nepotpuno gorenje - organske tvari nastaje kada nema dovoljno kisika da goruča tvar potpuno izgori. Produkti nastali takvim gorenjem nisu u potpunosti zasićeni kisikom i mogu ponovo gorjeti. U ponovnom dodiru sa zrakom mogu opet gorjeti odnosno ekspoldirati. Vrlo ćest produkt nepotpunog gorenja organske tvari je ugljicni monoksid. To je bezbojan plin bez okusa i mirisa vrlo opasan (u smjesi sa zrakom može jako eksplodirati) i otrovan plin (krvni otrov).
Vrste gorenja prema agregatnom stanjuzapaljive tvari
Gorenje zapaljivih plinova - mjesaljem gorivog plina i kisika te dovodom temperature paljenja plin će se zapaliti. To je kemiski najednostavniji. Mješanjem molekula plina sa dostatnom količinom zraka te će se molekule poćeti sudarati ali se neće zapaliti. Podizanjem temperature ti sudari će biti sve češći, a kada temperatur dosegne temperaturu paljenja sudari molekula će biti toliko nažni da će doći do reakcije između tih molekula. Ta reakcija je gorenje.
Gorenje zapaljivih tekućina - Gorive tekučine nikada ne gore. Gore pare koje se stvaraju iznad ih tekućina. Znači zapaljive tekučine isparavaju svoje pare koje gore. Brznia isparavanja ovisi o različitim čimbenicima. Da bi te pare gorile trebaju biti o određenom omjeru s zrakom (kisikom). Temperatura na kojoj iznad zapaljive tekučine stvara povoljan omjer para i zraka (zapaljiva smjesa) nazivamo plamištem tekučine. Ako u tom trenutku dovedemo teperaturu paljenja doći će do gorenja te zapaljive smjese.
Gorenje krutih tvari - proces gorenja krutih tvari ovisi o kemiskoj naravi same tvari. Neke tvari se izravno spajaju sa kisikom (magnezij, fosfor, …). Kada gore organske tvari kao drvo, ugljen, papir, zbiva se mnoštvo različitih kemiskih promjena. Ukratko, prvo drvo počen se sušiti isparavanjem vlage i smole, kasnije se počne drvo kemiski raspadati i najstaju produkti raznih plinova od kojih se neki zapale i podržavaju gorenje, kad završi ta faza počinje proces žarenja koji traj puno duže. CCa 70% topline se ispusti izgaranjem drvata planenom dok 30% otpada na fazu žarenja.
To je poseban oblik izgaranja. To je trenutno gorenje, koje trenutno oslobađa toplinu i koju prati snažan prasak i razaranje. Za takvu vrstu gorenja potrebni su određeni uvjeti. Potreban je određen omjer plina ili pare sa zrakom da dođe do eksplozije. Taj omjer plina ili pare sa zrakom nazivamo granicom eksplozivnosti. Postoji donja granica eksplozivnosti i gornja granica eksplozivnosti. Omjer smjese između donje i gornje granice eksplozivnosti zove se područje eksplozivnosti.
Osim plinova i para mogu eksplodirati i prašine. Naći prašine pomješane sa zrakom mogu stvarati eksplozivne smjese. To su vrlo sitne prašine (npr šečerna, drva, škroba, …) koje se mogu zadržavati i u najmirnijem zraku.